Besplatni seminarski radovi

Put Alije Đerzeleza je prva Andrićeva pripovetka koja predstavlja nagli i neočekivani prelom, raskid sa stihovnom prozom Nemira i Ex ponta.
Kada je reč o kompoziciji, ova pripovetka predstavlja triptih. Prvi deo pripovetke – Đerzelez u hanu – objavljen je 1918. godine u časopisu „Književni jug”; drugi deo – Đerzelez na putu – objavljen je sledeće godine u istom časopisu, dok je pripovetka u celosti štampana 1920. godine, kada se pojavio i treći deo – Đerzelez u Sarajevu.
U središtu priče je drevni junak koji je stotinama godina živeo u narodnom predanju i usmenoj poeziji, pa se zbor toga postavlja pitanje istorijske i legendarne podloge pripovedanja. Poznavalje te ravni rasvetljuje stvaralački proces, omogućuje da se uoči šta je pripovedač preuzeo iz tradicije, gde je odstupao od nje, kada i zašto joj protivreči, šta dopisuje, šta i kako produbljuje i predstavlja u drugačijoj svetlosti.
U literaturi se navodi više istorijskih ličnosti koje su mogle poslužiti kao ishodište ovom epskom junaku. U pesmama Alija Đerzelez preuzima mnoge osobine od dugih epskih junaka. Njegov konj je, na primer, krilat, kao i Pegaz u grčkoj mitologiji ili konj vojvode Momčila u našoj tradiciji. Prema predanju, Đerzeleza je podojila vila i tako mu dala neviđenu snagu i na neki način mitski status. U mešanju različitih tradicija i vremena, on je postao i pobratim Kraljevića Marka, ali i sin jedne sarajevske udovice i deli-Radivoja, odnosno, Novaković Gruje – junaka iz nešto kasnijih hajdučkih vremena.
Možemo reći da ova Andrićeva pripovetka nagoveštava, zapravo, jedan značajan pravac stvaralačkog interesovanja za prošlost u novijoj književnosti. To je književnost koja nastaje na nekoj istorijskoj, mitskoj ili legendarnoj podlozi, ali za razliku od istorijskog romana 19. veka, ona ne prikazuje prošlost u romantičnom svetlu, već često teži preispitivanju legendarnih motiva. Andrićev književni postupak ima obeležja slobodnog i ironičnog odnosa prema istorijskoj i legendarnoj građi. Glavni junak izložen je procesu ironične destrukcije. Andrića ne zanima legendarna i junačka snaga ove ličnosti, nego njen društveni i intimni život. Andrić ne postavlja svog Đerzeleza na krilatog konja poput onog kojeg taj legendarni junak jaše u narodnim pesmama. Andrićev junak se pojavljuje „na bijelu konju, krvavih očiju” gde beli konj dočarava oreol i dostojanstvo pobednika, i gde igra beline i krvi otelovljuje bivalentnu prirodu junaka koji ga jaše. Ta igra boja nastavlja se i dalje u opisu konja i njegovog jahača: „…crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru.”
U hanu je Đerzeleza dočekalo ćutanje puno divljenja i poštovanja: „Pjesma je išla pred njim. … On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.” Pad legendarnog junaka u šarenilo bosanskog sveta počinje već onog trnutka kada Đerzelez sjaše s konja. „Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice.”
Dominantna tema ove pripovetke jeste večiti ljudski nemir u težnji za osvajanjem nemogućeg i apsolutnog. Taj nemir još više je potenciran Đerzelezovom usamnjenošću pošto je on junak, uzvišen, nedostupan, mitološki polubog ali u liku zdepastog, krivonogog čoveka. Njega su snaga i slava učinili nesvakidašnjim, nebeskim i usamljenim. Andrić je Đerzeleza spustio među ljude, učinio ga drugačijim i izuzetnim među njima, pomalo demonskim, i time još više pojačao razliku između njega i običnih ljudi. Izgledao im je isprva čudan a potom smešan kada su se njegovi neobuzdani i naivni prohtevi sukobili sa stvarnošću.
„Nesrećan, slavan i smešan” putujući onamo kuda ga vode njegovi mutni i strašni nemiri, Đerzelez je prelazni oblik, prvi stepen deziluzije. Sredina u kojoj se našao predstavlja realno lice kasabe, to je onaj sitan svet koji sve obara u prašinu i pokušava da podredi sebi.
„Za nekoliko dana je posve iščezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan približavali su mu se ovi bijelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače ili da ga podrede sebi. A Đerzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se.”
Pisac je Đerzeleza učinio čovekom od krvi i strasti, sa jakim telom i osećajnom dušom, i njegovu težnju za idealnim, za lepim ovaplotio u liku žene. U trenutku kada je ugledao lepu Venecijanku „Đerzelez se zanio i, naravno, postao smiješan.Nakašljao se i udario rukom po koljenu i dvaput viknuo za njom: Aman!”
Ovde imamo savršeno jezički pogođen nesklad između strasti i kašlja, tu je i udarac po kolenu koji izražava ljubavnu čežnju, kao i uzvik kojim se na turskom moli oprost, pomoć ili milost.
„Đerzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti nježni zglobovi krše u njegovim prstima. Bol mu je zadavala ta nježnost i ljepota u njegovoj blizini.”
Đerzelezova zanetost povod je za smeh i zadirkivanje koje se završava grubom šalom i trkom u kojoj Đerzelez leti kao krilat, dok njegov protivnik Fočak „tapće nogama na mjestu”, a „gledaoci se savijaju od smijeha”. Namagarčeni Đerzelez se prizvao pameti i shvatio da sa njim zbijaju šalu i neznajući šta da uradi, pravi „ršum i lom” u hanu. U tom trenutku on se ponovo udaljuje od ostalih posetioca hana i postaje opasan junak iz kojeg progovaraju snaga i bes i od kojeg svi strepe.
„Bijesno i neodoljivo zaželje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na čemu je ili inače da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajući se umorno u bokovima i mašući rukama, prolazio pored kapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom, uvrh stepenica, široka zelena haljina i bijel veo. On samo što jeknu i onako razgolićen i uzrujan pruži ruke put nje, da sa dva skoka dotrči do nje, kad se zelena haljina lagano zanjiha i iščeznu za sobnim vratima iza kojih se ču jasno ključ u bravi.”
Žena je ovde više priviđenje, nešto što se da naslutiti ispod zelene haljine i vela. „Žena je skrivena, sporedna, nije ličnost, već pokretačka snaga.” Ona se javlja kao zlo priviđenje ili se tek da naslutiti iza zatvorenog prozora.
Na kraju prvog dela Đerzelez nam se ponovo ukazuje u dvostrukoj svetlosti svog zanosa i svoje agresivne obesti. Dok gleda prozor one Venecijanke, „zatvoren, hladan i zagonetan, kao ženski pogled i ljudsko srce” , u njemu se opet budi prohtev da ubija i vređa, tako da on diže ruku i kune nedostižnu žensku lepotu.
Drugi deo triptiha – Đerzelez na putu – predstavlja novu, nešto tamniju varijantu iste teme. U ovom delu pripovetke, na samom početku, ne zatičemo Đerzeleza sjajno odevenog na belcu pred kojim pesma ide, već gnevnog i bezumnog, istog kao na kraju prve priče. On je „preskočio reku i podbio konja, tako da su imali svi binjedžije i džambasi posla”, dok on „nije smio da u oči pogleda konju”.
Drevni epski motiv ljubavi konja i gospodara ovde izrasta prvo u sliku bezumlja u kojoj se ta ljubav gazi, a zatim se ta ljubav iznova potvrđuje, kao i Đerzelezova čovečnost. U znaku njegove osionosti, pred kojom i on sam još uvek preza, prolazi i njegov susret s onim „papasom”, kaluđerom u kome traži i sagovornika i krivca za svoje ljubavne jade. Ova atmosfera osionosti, straha i bezumlja produbljuje se uvođenjem novih istorijskih ličnosti i legendarnih junaka iz muslimanskih narodnih pesama, braće Morića koji su pogubljeni 1757. godine u Sarajevu, kao odmetnici od vlasti i otomanskog poretka.
Braća Morići sede i piju na đurđevdanskom teferiču sa Đerzelezom dok on zaneto posmatra Ciganku Zemku na ljuljašci. On zapravo gleda kako se pletu, viju i lepršaju Zemkine dimije „svaki put kad bi se ona digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu”. Ali, ovoga puta to veselje i „dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i mešaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom” postaju zapravo bolest. Prvo će Ciganke zapevati o tome: „Razbolje se Đerzeleze, aman, aman!”, ponavljajući onaj isti krik za milošću i oprostom, koji smo čuli i od Đerzeleza kad je prvi put ugledao Venecijanku. Zatim će se u Đerzelezu javiti neko sećanje koje će u pijanstvu postati kao neka stvarnost, kada Đerzelez počne da lovi Zemku u polumraku, sve dok ne padne u potok i pod rukama ne oseti blato. A zatim, pridigavši se iz blata, on će se dovući do sagorelog plasta sena i dozivati nedostižnu lepotu: „Zemko, rospijo … ‘vamo dođi!” Đerzelez je sada do kraja ponižen i potpuno sam: „nikog nije bilo, nikoga da pita, ni s kim da se bije” . Kao da u ovim rečima ponovo odjekuje njegov bes i njegova nedoumica sa kraja prve epizode, trenutak u kome nije znao šta da počne i na koga da udari.

_________________
seminarski radovi, diplomski radovi,maturski radovi,master radovi, besplatni gotovi seminarski radovi, gotovi diplomski radovi, lektire prepricane, puskice,izrada seminarskih radova,diplomskih radova,skripte, seminarski radovi iz, diplomski radovi iz ...